Mrčava

  Autor: dokdokan
  Language: Srpski

Njega je uvijek neki đavo nagonio gdje ne treba. On nije bio od običnih, normalnih ljudi. Ali to ne znači da je bio neobičan, ili nenormalan. Najbliža riječ kojom bi se mogli opisati većina njegovih postupaka bila bi: abnormalno. Iako je imao sve što je većini ljudi bitno u životu: porodicu, prijatelje, zdravlje i novac u dovoljnoj mjeri, ipak ponašao se kao da mu to nije bilo dovoljno. Nikada nije uspijevao ubijediti sebe da je sve to zaslužio pa je, polusvjesno- polunesvjesno, uporno pokušavao da uništi sve što je imao (ili što mu je bilo dodijeljeno). U toj namjeri najdalje je otišao kada je zdravlje bilo u pitanju: pićem i cigaretama načeo ga je u tolikoj mjeri da je svaki dan mogao na miru koristiti lijekove naslađujući se osjećanjem posebnosti i odabranosti veličinom patnje. Svaki onaj koji dobrovoljno pati sujetan je i veliki egoista, a nije hrabar, niti je čovjekoljubiv, razmišljao je. Uništavajući zdravlje, trošio je i novac, pa je često kasnio sa plaćanjem kirije, što je prouzrokovalo preseljenja, neimaštinu i muke članovima njegove porodice, a prijatelje je gubio zbog nevraćanja dugova. Tako je lucidno i sigurno zatvorio pun krug propasti.
Ipak je osjećao da još uvijek ne stradava dovoljno; zato je pio i pušio još više, i kupovao još više lijekova, ali i tu je postojala granica, granica fizičke izdržljivosti: pošto je nije mogao prijeći, dosjetio se da ispita granice pameti. Zalazio je u prljave kafane na periferiji grada i smireno trpio poniženja od propalih ljudi i pijanaca sve dok se nije pretvorio u jednog od njih - tada su sve patnje prestale, ostale zatrpane u prošlosti, jer postao je ono čemu je uvijek stremio: bezoblična crna masa nečega. Mrčava.