Neću otići

  Autor: moonlight
  Language: Bosanski

Ponoć je već odavno prošla, zurila sam u šaren ekran svog laptopa sa otvorenom stranicom o okultizmu, o čemu sam u zadnje vrijeme dosta čitala. Pa zapravo prije dolaska interneta u moje selo nisam ni imala gdje čitati o tome, imamo malu biblioteku u gradu gdje nema baš nekog izbora. A sad kad je toliko informacija tu, ne znam gdje da počnem.
Moja baka dok je bila živa pričala je često o svojim susretima sa prikazama ili previd kako bi ona znala reći. Svi su je voljeli slušati, a pogotovo ja, jer me je vodila u neki drugi svijet,svijet magije. Za mene kao dijete to je bilo uzbudljivo i zanimljivo, i veselila sam se bakinim pričama, ali jednog dana kad sam došla iz škole, mama je plakala, tata smušeno sjedio kraj nje.
Tog dana su mi rekli da je baka umrla, srčani udar rekli su, i nikad više poslije nismo pominjali baku jer u mojoj obitelji se nije pričalo o emocijama. Valjda sam zato toliko voljela baku jer mi je jedina bila bliska, jedino njen zagrljaj sam osjetila, ona je jedina primjećivala kad bih bila tužna.

Od tada je prošlo deset godina, srednju školu sam napustila u drugom razredu i udala se za ljubav svog života. Zajedno smo odrasli, zajedno se igrali i zajedno se zaljubili, bio mi je prvi poljubac, prva suza, u njemu sam našla njeznost i ljubav koja mi je toliko trebala. Ali naša sreća nije dugo trajala, samo mjesec dana poslije poginuo je. Nazvao me tog dana i rekao da ima iznenađenje za mene, bila sam ljuta jer mi nije htio reći o čemu se radi a znao je da ne volim iznenađenja. Kako nije došao na vrijeme bila sam već ljuta i u glavi smišljala sve što ću mu reći, čak sam mu poslala i poruku da ne treba ni dolaziti jer očito ima pametnijeg posla. Uvijek je dolazio oko šest kući . Prošlo je osam i tad sam već počela brinuti. Ne sjećam se najbolje šta je poslije uslijedilo, njegov brat koji radi u policiji je došao i rekao mi. Pijani vozač kamiona. Sve mi se zamračilo.
Trgnula me zvonjava mobitela.
- Da? - javila sam se glumeći da sam pospana i pokušavajući da sakrijem bol u glasu.
Bila je to moja prijateljica Ivana, zvala me da me podsjeti da sam obećala doći večeras do nje na malo druženje. Potpuno sam zaboravila na to, nisam bila baš raspoložena za druženje ali sam ipak odlučila otići. Dok sam stigla, tamo je već bila vesela ekipa, Ivana sa njenim novopečenim dečkom Damirom koji mi se bas nikako nije sviđao. Nosio je neke poderane hlače koje su bile više po podu nego na njemu, kosa mu je izgledala kao da je nije oprao mjesec dana, a tek oči, možda su nekad i bile plave, sad su više krvave. Stvarno tip je bio hodajuća nevolja, ne znam samo što cura kao što je Ivana, lijepa, zgodna, moglo bi se reći da je bila najljepša u našem gradu, vidi u takvom tipu. Ali to je njen izbor, tko je rekao da je ljubav slijepa nije mogao veću istinu reći. I tu je bila i Tea, Ivanina rođakinja, malo vrckasto stvorenje. Tipična plavuša - pomislila sam kad sam je vidjela odjevenu u rozo od glave do pete.
- Vidim da ste počeli bez mene. - pravila sam se uvrijeđenom.
- Ma ne, nikako. - doviknula je Ivana pjevajući kao u kakvom mjuziklu.
Veče je teklo u veselom tonu, poslije jedne čaše već sam bila i više nego opuštena. Odjednom je netko spomenuo kako bi bilo dobro da prizivamo duhove. Svima nam je to bila zabavna ideja. Ivana je odmah našla jednu čašu i papir. Zamračili smo sobu i stavili čašu na sred papira, u centar kruga koji je bio okolo ispisan abecedom.
Prvo je probala Tea, ali više smo sami povlačili čašu smijući se. Damir koji je bio već popio dubokim glasom reče: Birani duh je trenutno nedostupan, molimo pozovite kasnije. To je čak i meni bilo smiješno.
- Da, izgleda da je zauzet, seksa se. - rekla sam dok su mi suze navirale od smijeha. Ajde idemo ponovo, ali bez smijanja.
Sjeli smo svi na svoja mjesta, ovaj put smo se potrudili biti ozbiljni.
Dušeee? Duško mali jesi li tu? Javi se. Dođi Dušeeee.
- Daj Vanesa, prestani - prekidala me Ivana, bila joj je već dosadila igra.
Čaša se pomjerila, prvo na D potom na A.
Bilo je već kasno, Tea i ja smo ostale spavati u dnevnoj, a Damir i Ivana su otišli u njenu sobu. Loše sam spavala, budila sam se noću i osjećala ledenu jezu po tijelu. Pomislila sam odmah na ono prizivanje duhova i kako to i nije baš bila pametna ideja. Tu noć sanjala sam čudan san, u snu sam vidjela baku kako mi govori: SPASI SE....
Trgla sam se iz sna sva u znoju, Tea je već uveliko bila u zemlji snova. Bože dragi, da žensko tako hrče,da nisam čula ne bih vjerovala. Već sam počela žaliti muškarca koji pored nje mora spavati, jadan,mora da je istraumatiziran.
Upalila sam lampu, otišla do kuhinje, popila sok i vratila se u dnevnu. Pažnju mi je privukao papir na stolu, prišla sam bliže i pročitala, na papiru je velikim štampanim slovima bilo ispisano: NEĆU OTIĆI.
- Koji je ovo sad vrag? - pomislila sam i probudila Teu, ali ona nije bila baš zainteresovana.
- Ma to je sigurno Damir, glupira se. - promrljala je i bacila se nazad na jastuk.
Tijelom mi je još prolazila jeza, osjećala sam da se nešto promjenilo, koliko god se pokušavala osloboditi tog osjećaja, on je bio sve jači.
Nekako sam dočekala i jutro, Tea je već skuhala kafu.
- Tea, zlato si. Hvala.
- Ma ništa, sve ok.
- Jel to golupčići još spavaju?
- Aha, to su naši Romeo i Julija, znaš ?
Ubrzo su nam se i pridružili, onako tipično zaljubljeno. Nisam mogla shvatiti ponašanje žena dok su zaljubljene, onaj glupavi osmijeh, hihotanje, ljubakanje na javnim mjestima, sve mi je to bilo odbojno. Nekad sam i ja bila takva, ali taj osjećaj je u meni umro, zato i ne volim ovakva druženja, jer me podsjećaju na nešto što hoću da zaboravim. Hoću da zaboravim svoju stvarnost.
- Ej Damir. - odmah sam ga napala - jel ti misliš da si duhovit il šta? Kakvu si nam poruku ostavio sinoć.
Gledao me onako ko tele u šarena vrata dok napoko nije progovorio:
- O čemu ti mala pričaš?
- Znaš ti dobro šta si napisao i ostavio ovdje na stolu.
E stvarno ti fali seksa mala, počela si se gubiti, nemam pojma o čemu pričaš, ne znam ništa ni o kakvima papirama ni porukama, ja i moja draga nismo izlazili iz sobe.
- A tebi fali mozga kretenu!
- Hej dosta je. - umiješala se Ivana - daj da vidim to.
Pošla sam u kuhinju do stola, ali papira nije bilo. Tražila sam okolo, možda je pao negdje ali nije bilo ničeg.
- Nema ga, ali bio je, zašto bih lagala o tome.
- Ajde dobro, pa nećemo se sad svađati, pili smo sinoć, možda ti se učinilo. - uskočila je Tea pokušavajući da smiri stvar. Umirila sam se jer nisam bila raspoložena za raspravljanje, ali znala sam da sam vidjela taj papir. Doručkovali smo u tišini dok je Ivana nije prekinula:
- Damir će me odvesti zubaru pa može i vas povesti do kuće. Moja kuća srećom nije bila daleko, na brzinu sam se pozdravila i izišla sretna što je i to napokon završilo.
Odvezli su se a ja sam ostala gledajući za njima, samo sam onako stajala bez želje da ikog vidim, išta čujem, samo sam željela utonuti u tu prazninu. Tražila sam neko objašnjenje za čudan osjećaj koji me je gušio ali nisam ga nalazila. U džepu sam osjetila vibriranje svog mobitela a zatim i melodiju koja je postajala sve glasnija. Nisam se htjela javljati jer na ekranu nije bilo broja ali tkopozivatelj je bio uporan.
- Halo, - javila sam se već spremna da pošaljem dovraga tko kod da bio.
- Rekao sam ti da neću otići - čuo se glas iz mobitela. Glas tako poznat da sam se sledila. To nije bilo moguće.
- Ko je to? Halo?! - derala sam se na sav glas dok me je strah paralizovao.
Govorila sam sama sebi, to je sigurno Damir dao nekom prijatelju moj broj da me zeza, da mi vrati za ono jutros, ali uzalud, strah je bio sve jači. Sjetila sam se svog sna i prizivanja duhova. Počela sam trčati što sam brže mogla, htjela sam samo što prije stići kući. Odjednom se vrijeme promjenilo, oblaci se nadvili crni, oluja se spremala.
- Mama! - derala sam se svim glasom, ali bez odgovora, nikog nije bilo kod kuće.
Odjednom sam čula glas, onaj isti glas: OVDJE SAM BEBO, VRATIO SAM SE.
Okrenula sam se i vidjela njega, tako poznato lice, isti osmijeh na licu, samo je nešto u njegovim očima bilo drugačije.
- Kako? Ali ti si... ti si....
Zgrabio me, privukao k sebi i zagrlio. Nije primjetio suze na mom licu, jer samo mi je to bilo potrebno, samo njegov zagrljaj. Sva bol, sve je nestalo. Iz tog transa prenuo me isti glas: NEĆU OTIĆI.
Pogledala sam oko sebe. Nikog nije bilo tu, samo prazna soba. Ni on nije bio tu, bolno sjećanje me opet sustiglo... telefonski poziv... saznanje da je poginuo.... da ga više nikad neću vidjeti.
Nisam željela to sjećanje, željela sam opet onaj osjećaj sreće pa makar i na sekundu.
UVIJEK ĆU BITI TU, NEĆU OTIĆI - čula sam glas koji je odzvanjao praznom kućom i bila sam smirena. Nakon toliko vremena našla sam mir.