Putnik

  Autor: Ladislav Kesar
  Language: Srpski

Napisah riječ ljubav na papir i zastadoh zamišljen gledajući nakošene ivice slova što izgledaše tako obično,a značiše tako mnogo. I na trenutak ne povjerovah da ta riječ postoji ali tad sjetih se Lili. Sjetih se trenutka kad sam posljednji put izgovorio ljubav.
- Naša ljubav je nešto što nitko nikad nije imao - rekoh držeći je u zagrljaju, šapućući joj slatke riječi u uho, mirišući lavandu sa njene kose.
Pomno posmatrah Lili, posmatrah njene savršene crte, posmatrah njen karakter koji bješe tako savršen i bez greške, skoro dovoljan da ispravi krivine od kojih se sastojala moja duša.
Jutro bješe tako slatko. Vani je mračno i oblačno,ali dok gledah savršene Liline grudi kako se podižu i spuštaju u ritmu njenog disanja shvatih da ne postoji tama koja može nadvladati svjetlost koju osjetih.
Ona je tako meka,tako savršena, na trenutak pomislih da sanjam a onda zamolih boga da nije tako.
Čime zaslužih ovakvog anđela.- pitah se.
Ali onda shvatih da ne mogoh vidjeti anđelu lice, i pitah Lili zašto. Ali ona samo nasmijaše se, znadoh to, ali ipak ne vidjeh joj lice.
Pokušah skloniti joj kosu, ali ona se povuče.
Shvatih da neću vidjeti joj lice dok ona to ne poželi.
Nakon jutarnje kafe izađosmo u šetnju po gradu tamnom nakon kiše.
Pričasmo cijelim putem o svemu, poslu, životu, ljubavi, politici i o onome što najviše voljeh, poeziji.
I tad odjednom na um pade mi mračan stih koji čuh negdje davno.

Једном у час тужан ноћни, док размишљах, дух немоћни,
над књигама које древну науку у себе скрише,
бејах скоро у сан пао, а неко је на праг стао
и тихо је закуцао, куцнуо што може тише.
"Посетилац неки - шанух - куцнуо што може тише,
само то и ништа више."
Rekoh joj te stihove, a ona ćutaše pažljivo slušajući. Kad završih shvatih da izrecitovah ove stihove bez ikakvog povoda i razloga, jednostavno padoše mi na pamet. Na trenutak pomislih da ismijaće me,ali ona samo spusti svoje meke usne na moje.
Ona je jedina koja me razumije. Bez nje ja bih bio mrtav. Rekao bih joj to ali ipak ćutim, neke stvari je ipak bolje zadržati za sebe.
Hodamo dalje i jednostavno razgovaramo o svemu što nam padne na pamet. Razgovaamo i dok to činimo vidim da se mnogi ljudi okrenuše za nama.
I oni mogu osjetiti ljubav koju osjećam prema njoj. Mogu osjetiti ljubav koja zrači između nas.
Dođosmo do jedne klupe kraj groblja i sjedosmo.
Jela velika dizaše se veličanstveno iznad nas.
Jela takva inače stvara priče čiji junaci su utvare, vampiri i vukodlaci. Donosi jezu, unosi nemir u snove.
I učini mi se da u sjenci vidim čovjeka crnog sa kapuljačom, ne vidjeh mu lice, ali znadoh da ono je ružno, i od njega me bi strah. On donosi loše vjesti.
Ali dok bijah sa Lili bih i srećan, jela ništa ne može promjeniti.
Ipak stih pade mi na pamet
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše",

Samo to i ništa više.
Samo to i ništa više - tješih se i rekoh to naglas.
Da,samo to i nšta više - reče mi Lili stežući me jače, ali u njemom glasu bješe neke sjete i tad osjetih strah. Osjetih strah od putnika.
Dok pričah sa Lili ljudi sve više okretaše se prema nama.
Pokušah otjerati ružne misli i zagrlih Lili gledajući je, ali ona se po prvu put ne nasmijaše.
Lili ustade i ja pođoh za njom. Prativši je dođoh do jednog groba, a činiše mi se da čovjek u crnom iza nas je. Tjeram ružne snove i utvare,zato se ne okrenuh.
Lili sjede kraj groba i tad nasmješi se. Obrisa sliku u crnom betonu gledajući me sa sjetom. Kako sam ispala? - pita me.
I pogledah sliku, a onda pogledah Lili u taj mračan čas.
Prvi put danas vidjeh njeno savršeno blijedo lice.
Slika i Lili bjahu jedno. Pogledah datum na ploči grobnoj i vidjeh da datum je dvadeset i peti septembar dvije hiljade i dvanaeste uklesan.
Upitah prolaznika koji gledaše na me koji je danas datum i on mi reče,dvadeset peti septembar.
Samo danas je dvije hiljada trinaesta.
Prođe cijela godina i ja tek sad postadoh svjestan zašto ljudi čudno gledaše me dok razgovarah sa Lili. Ja sam sam. Shvatih da godinama živjeh među utvarama koje nekad davno grejaše mi srce.
I tad opet čuh stih ali ovaj put kroz suze rekoh ga.

Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše

Ustat neće - nikad više!

- Nikad više - ponovi čovjek u crnom koji stajaše kraj mene i dade mi žilet.

Ni Lili ni tvoja duša, iz sjena što na dnu sobe riše, ustat neće nikad više.

I tad shvatih da Lili je utvara, a čovjek u crnom došao je po mene.
Moradoh i ja postati utvara, jer ja sam sam.
Dođoh kući, a čovjek u crnom pratiše me.
Uzeh pero i napisah svoje posljednje rječi.
Prva kap krvi pade tek sad na hartiju, i ja shvatih da vidjeću Lili uskoro, jer i ja za nekoliko minuta biću samo utvara.
Čovjek u crnom recitovaše poslednje stihove koji padoše mi na pamet, jer ja više ne imadoh snage.

,,U sjene tamne moji snovi se skriše
Čujem ih sve tiše i tiše
Moja duša iz tih sjena ustat neće nikad više''