Čovjek iz dvije dimenzije

  Autor: dokdokan
  Language: Srpski

Kako je sunce zamicalo za daleku planinu, obraslu četinarima i mjestimično prošaranu pokojim listopadnim stablom, tako je Đuka, apsolvent Elektrotehničkog fakulteta, zamicao preko mosta, nerado se kući vraćajući. Da li joj se neko uopšte rado vraća, razmišljao je, kad bismo bili iskreni i promišljali do kraja. Jer ako se kuća na samom početku analize pojma vraćanja prihvati kao metafizički, a ne kao fizikalni, društveni, ili neki drugi početni uslov, dolazi se do bitno različitog rješenja. Ali, takozvana caka ili kvaka, nije kao što većina misli u izboru početnih uslova, nego u činjenici da nam je data mogućnost da ih biramo. Doduše, ponekad su oni unaprijed zadati (definisani), no to je slučaj uglavnom kad se radi o nevažnim pitanjima. Dakle, sloboda u izboru početnih uslova, tačaka od kojih se počinje, od kojih se kreće na put, profesionalni, emocionalni, ili neki drugi, svejedno, ta sloboda je često zrno iz koga raste ropstvo. Kao što pokazuje sljedeći primjer: kad je Đuka ušao u kuću (preciznije, stan) zatekao je sve baš onako kako je bilo kao i kad je izašao. No on se ne dade iznenaditi ravnodušnošću okoline prema njegovom postojanju, i ode prema frižideru.
Đuka je bio navikao da kad izlazi iz stana u ruci nosi kesu sa smećem. Kada to nije bio slučaj, osjećao se nekompletno. Kao da mu je bila suđena uloga izbacivača smeća. No, postoje različite vrste smeća, i ne samo one opipljive (tada on toga nije bio svjestan). Elem, kad je bacio kesu u kontejner, iznutra se začu neki zvuk, kao da se nešto miče. Đuka isprva pomisli da je to neka mačka koja rovari po smeću tražeći ostatke hrane, no mačka je oprezna životinja i vjerovatno bi odmah iskočila, osjećajući se ugroženom. A iz kontejnera ništa nije iskakalo. Štaviše, komešanje se nastavilo, čak pojačanim intenzitetom. Kontejner se poče ljuljati i tresti dok su se iz njegove utrobe prelijevali komadi smeća. Tek što Đuka žurno okrenu leđa kontejneru, gledajući svoja posla, iz njega odjeknu glas: „Slobodno!”. Đuka se vrati. Iz kontejnera je virila čupava glava.
– Zovu me Glava. Imaš cigaru? – upita sagovornik pospano trepćući.
– Mene zovu Đuka. Ne pušim.
– Pitao sam imaš li cigaru, a ne pušiš li. Na pitanja treba odgovarati precizno.
– Nemam – pomirljivo će Đuka.
– Nema problema. Imam ja! – reče Glava, iz čijeg nosa se već dimilo.
Gledali su se nekoliko trenutaka. Đuka je stajao s rukama u džepovima, a Glava se dimila gegajući se lagano lijevo-desno oslonjena na hrpu kesa smeća. Đuka se nećkao da li da se ljubazno pozdravi i ode, jer nije mu bilo do razgovora, ali primjetivši da se pozdraviti i ne može, barem ne onako kako je namjeravao – rukovanjem, odluči da postavi neko uobičajeno pitanje, pristojnosti radi, jer dosad se susret odvijao na akademskom nivou.
– Fino vrijeme, jel‘te? Dobro je da je malo zahladilo. Vrućine bijahu postale nesnosne, zar ne?!
– Uz dužno nepoštovanje, pričate gluposti, gospodine – reče Glava. Takve priče možete prodavati na književnoj večeri, ovdje ne. Vrag je poodavno odnio šalu, ali je, nažalost, zaboravio da odnese i one koji su je proizvodili. Dakle?!
– Dobro, vidim da ste mudar čovjek... pardon, mudra glava – snishodljivo će Đuka – uzgred, šta vam se desilo sa tijelom?
– Kojim tijelom?!
– Pa, vašim tijelom.
– Ah, mislite Tijelom?
– Dobro de, kako god.
– Nije „kako god”, nego je „onako kako jeste”. Jednostavno je: tijelo mi nije potrebno.
– Možda Vi tako mislite – zainati se Đuka – no ne bi li Vam ono dobro došlo pokatkad, na primjer, da u bioskopu možete ispružiti noge na sjedište ispred? Iskreno, zar Vam tijelo nimalo ne nedostaje?
– Taman posla. Kako će mi nedostajati nešto što mi ne treba?! Sličan je slučaj i sa onima koji nemaju glavu: ona im nikad ne nedostaje, tijelo im je sasvim dovoljno.
– Zar postoje i takvi?! – izbeči se Đuka.
– Oh, kako da ne. Doduše, ne postoje na način na koji postojimo Vi i ja, ali ipak je njihov uticaj na razvoj događaja preovlađujući.
Đuka se zamisli: „Mislim da nikad nisam vidio nijednog”.
– Gledate li televiziju? – upita Glava, kao da je bila u stanju da pročita tuđu misao.
Đuka potvrdo klimnu glavom.
– Onda ste ih vidjeli... Mnogo. Zvuči paradoksalno, ali kod takvih oblika „života” vidljiva je samo glava – koja i ne postoji. Privid postojanja glave održava se pomoću tehnologije, a pogotovu medija, svih upotrebljivih vrsta.
Đuka se opet zamisli: „Zavisi šta se podrazumjeva pod pojmom – glava”.
– Ono što je glavno, a glavno je uvijek najbitnije – reče Glava, ispuhujući dim kroz nozdrve.
– Da... – zamišljeno će Đuka. – Spomenuli ste tehnologiju, odnosno tehniku, a pogledajte divne li slučajnosti: pričate sa apsolventom elektrotehnike. Dakle, kao što bi rekao moj nekadašnji profesor istorije: pričajte mi o tome! Vjerujem da se razumijemo.
– Savršeno. Toliko dobro vas razumijem da ću razgovor završiti jednim pokretom.
Izrekavši to, Glava se nagnu prema naprijed pritisnuvši vrhom nosa crveno dugme na daljinskom upravljaču (koji se stvorio doslovno niotkud), i otkotrlja se iz kontejnera.